1. Geografski položaj: Dunavski bedem i kapija Habzburške monarhije
Smešten na desnoj obali Dunava, neposredno pre njegovog ušća sa Savom, Zemun (nemački Semlin, mađarski Zimony) je kroz vekove predstavljao vojni, carinski i trgovački bastion Habzburškog carstva prema Osmanskom Balkanu. Podignut na lesnom platou koji se strmo spušta ka reci, Zemun je posedovao izvanredno rečno pristanište zaštićeno od vetrova, koje je služilo kao glavno sabirno mesto za rečne dereglije, brodove i pontone.
Nakon sklapanja Požarevačkog (1718) i Beogradskog mira (1739), Zemun ulazi u sastav habzburške Vojne granice (Militärgrenze), dobivši status slobodnog vojnog komuniteta. Ova specifična vojno-građanska uprava omogućila je varoši znatnu unutrašnju autonomiju, slobodu veroispovesti za pravoslavne hrišćane i nepovredivost privatnog vlasništva — što je predstavljalo idealan magnet za preduzetne cincarske porodice izložene osmanskom feudalnom haosu na jugu.
2. Kontumaz: Sanitarni i trgovački most dvaju carstava
Najvažnija institucija koja je odredila sudbinu Zemuna bio je čuveni Kontumaz (karantin), osnovan 1730. godine na prostoru današnjeg Gradskog parka. Kontumaz je bio kompleks opasan visokim zidovima i stražarskim kulama, u kome su svi putnici, diplomatski kuriri i roba koja je dolazila iz Turske morali da provedu između 21 i 42 dana pod strogim lekarskim nadzorom, kako bi se sprečio prenos epidemija kuge i kolere u Srednju Evropu.
Međutim, Kontumaz nije bio samo bolnica; bio je to gigantski trgovački sajam na granici. Unutar posebnih prostorija (Parlatorijuma), odvojenih dvostrukim drvenim rešetkama, trgovci sa turske strane pregovarali su sa trgovcima sa austrijske strane. Novac se dezinfikovao u sirćetu, pisma su se kadila sumporom, a ugovori su se sklapali pod nadzorom carskih notara.
Cincari su postali apsolutni gospodari ovog pograničnog posredovanja. Zahvaljujući savršenom poznavanju jezika (nemačkog, grčkog, turskog, aromunskog i srpskog), vekovnim rodbinskim vezama koje su spajale Solun i Bitolj sa Bečom, i ugledu poštenih poslenika, oni su držali monopole na pregled, otkup i transport robe kroz Kontumaz. U magacinima Kontumaza skladištene su bale sirovog pamuka, hiljade koža, vosak i suva govedina pre nego što bi dobile carinski žig za ulazak u Monarhiju.
3. Trgovačke dinastije: Spirta, Georgijević, Petrović
Tokom druge polovine 18. i tokom 19. veka u Zemunu se formirala moćna cincarska trgovačka aristokratija koja je dominirala gradskim Magistratom: 1. Porodica Spirta: Doseljeni iz Klisure na Pindu, stekli su basnoslovno bogatstvo u rečnom transportu i trgovini žitom. Car Franc Jozef I dodelio im je 1856. godine naslednu austrijsku plemićku titulu (Spirta von Klisura). Podigli su neogotičku Palatu Spirta u Glavnoj ulici, unikatno arhitektonsko delo sa intarzijskim parketom od osam vrsta drveta; 2. Porodica Georgijević: Držali su trgovačke rute koje su preko Save i Gorskog kotara povezivale Banat i Srem sa slobodnom lukom u Trstu; 3. Porodica Petrović: Osnivači trgovačkih kompanija, mecene crkava i škola; 4. Porodica Ziko: Donatori koji su zaveštali velika sredstva zemunskim bolnicama; 5. Porodica Čamprag: Ugledni posednici dereglija i žitnih skladišta na Dunavskom keju.
Ove porodice nisu investirale samo u trgovinu; podigli su monumentalne građanske kuće duž Glavne ulice i Gospodske ulice, dajući Zemunu elegantan bidermajerski i klasicistički izgled srednjoevropskog grada.
4. Crkveni i prosvetni život: Nikolajevska crkva
Cincari su činili stub zemunske pravoslavne crkvene opštine. Bili su glavni ktitori i obnovitelji najstarijeg sačuvanog pravoslavnog hrama u Zemunu — Nikolajevske crkve (Crkve Svetog Oca Nikolaja), podignute između 1745. i 1752. godine na mestu starije drvene crkve.
- Raskošni barokni ikonostas Nikolajevske crkve, koji je izradio proslavljeni slikar Dimitrije Bačević, finansirali su direktno cincarski trgovci;
- U podu priprate i na zidovima hrama i danas se nalaze njihove grobnice sa natpisima na grčkom, crkvenoslovenskom i srpskom jeziku;
- Finansirali su rad Srpske građanske škole i Zemunske čitaonice, kupovali knjige za siromašne đake i stipendirali talentovane mladiće na univerzitetima u Beču i Pešti.
Pored Nikolajevske, izdašno su pomagali i Bogorodičnu crkvu u Zemunu (podignutu 1780), gde su darovali srebrna kandila, barokne ripide i skupe zlatotkane svešteničke odežde.
5. Most ka ustaničkoj Srbiji: Pomoć Karađorđu
Tokom Prvog srpskog ustanka (1804–1813), Zemun je odigrao istorijsku ulogu kao logistička baza ustanka. Iako pod strogom austrijskom neutralnošću, zemunski Cincari su tajno pomagali vožda Karađorđa:
- Preko Save su noću na čamcima prebacivali barut, olovo, puške, topovsku đulad i lekove za ustaničku vojsku;
- Otkupljivali su ustanički ratni plen i omogućavali Karađorđevim izaslanicima da u Beču nabavljaju vojnu opremu;
- U svojim domovima u Zemunu pružali su utočište izbeglim srpskim porodicama i ranjenicima nakon pada Beograda 1813. godine;
- Znameniti zemunski trgovci bili su tajni poverenici i diplomatski posrednici između ustaničkog Praviteljstvujuščeg sovjeta i bečkog carskog dvora.
6. Nasleđe koje traje: Zavičajni muzej i memorija grada
Danas se u obnovljenoj Palati Spirta u Glavnoj ulici nalazi Zavičajni muzej Zemuna, u kome su izloženi portreti starih trgovaca, njihovi tefteri, escajg, filigransko srebro i nameštaj. Na zemunskom pravoslavnom groblju na brdu Gardoš monumentalne grobnice porodica Spirta, Georgijević i Ziko svedoče o generacijama koje su donele duh planinskog Pinda na Dunav i zauvek utkale svoje ime u istoriju Zemuna.
Kroz restaurirani Gardoš, Nikolajevsku crkvu i palate Glavne ulice, Zemun i danas čuva sećanje na svoje cincarske građane koji su ga uveli u modernu evropsku civilizaciju.
Izvori i bibliografija
- Dabižić, Miodrag: Zemunsko građanstvo i porodica Spirta, Godišnjak grada Beograda, knj. XVIII, 1971.
- Popović, Dušan J.: O Cincarima: Prilozi pitanju postanka našeg građanskog društva, Beograd, 1937.
- Škalamera, Željko: Staro jezgro Zemuna, Zavod za zaštitu spomenika kulture, Beograd, 1966.
- Čelebić, Gojko: Cincari i barok u Podunavlju, Novi Sad, 1999.
- Arhiv grada Zemuna: Magistratski protokoli slobodnog vojnog komuniteta 1750–1880.