1. Geografski položaj na dunavskoj meandri i podnožju Petrovaradinske stene
Novi Sad (aromunski Neusad, nemački Neusatz, latinski Neoplanta) razvio se na levoj, niskoj i močvarnoj obali Dunava, tačno naspram moćne Petrovaradinske tvrđave — „Gibraltara na Dunavu”. U 18. veku, nakon proterivanja osmanske vojske, hrišćanskim građanima (zanatlijama i trgovcima) nije bilo dozvoljeno stalno naseljavanje u podgrađu same tvrđave, koja je bila rezervisana za carski vojni garnizon. Zbog toga su oni na suprotnoj, bačkoj obali reke formirali naselje prvobitno nazvano Petrovaradinski Šanac.
Godine 1748. varoš otkupljuje od carice Marije Terezije status slobodnog kraljevskog grada za basnoslovnu sumu od 80.000 rajnskih forinti, dobivši novo carsko ime Neoplanta — Novi Sad. Ovaj status doneo je potpunu sudsku, poresku i privrednu autonomiju, pretvarajući grad u magnet za najbogatije trgovačke rodove sa juga.
2. Dolazak Cincara i formiranje građanskog staleža
U formiranju novonastalog slobodnog kraljevskog grada Cincari su odigrali presudnu ulogu. Među prvim potpisnicima ugovora o otkupu statusa grada i uplatiocima carskih forinti nalazili su se cincarski trgovci doseljeni iz Moskopolja, Klisure, Janjine i Kožana.
Najznačajniji rodovi koji su se trajno nastanili u Novom Sadu bili su: Popović, Čamprag, Joanović, Koci, Dimitrijević, Nikolić, Šoštarić, Dumba, Leko, Bajić i dr. Naselili su se u najstarijim delovima grada: oko današnje Dunavske i Zmaj Jovine ulice, kao i u Almaškom kraju.
Cincari su odmah ušli u sastav Gradskog magistrata (upravnog veća), gde su njihovi predstavnici obavljali dužnosti senatora, varoških kapetana i sudija. Zbog svog visokog obrazovanja, znanja stranih jezika i međunarodnog trgovačkog kredibiliteta, cincarski patriciji su predstavljali diplomatsku i finansijsku elitu Novog Sada. Bili su most između srpskog građanstva i habzburških carskih vlasti u Beču i Požunu.
3. Zanatstvo, trgovina i veza sa Bečom i Peštom
Novi Sad je tokom 18. i 19. veka bio glavno trgovačko čvorište za promet banatskog i bačkog žita, vune, stoke i vina:
- Cincarski trgovci su držali trgovačke rute koje su preko Dunava i Tise povezivale Vojvodinu sa Peštom, Bečom i Požunom (Bratislavom);
- Bili su vodeći članovi Novosadskog trgovačkog esnafa (Gremijuma), donoseći stroga pravila poslovne etike, meničnog prometa i obaveznog knjigovodstva;
- U Dunavskoj ulici otvorili su prve moderne manufakturne radnje sa staklenim izlozima, gde su se prodavali bečki štofovi, svila iz Liona, češko staklo, knjige i muzički instrumenti;
- Posedovali su magacine duž obale Dunava gde su pretovarivali žito na parobrode Dunavskog parobrodskog društva (DDSG).
4. Srpska Atina: Mecenatstvo i osnivanje nacionalnih institucija
Svoj najveći i najtrajniji trag u Novom Sadu Cincari nisu ostavili u novcu, već u kulturi, pomažući da grad s pravom ponese laskavi naziv „Srpska Atina”: 1. Matica srpska: Kada je najstarija srpska književna, kulturna i naučna institucija 1864. godine preseljena iz Pešte u Novi Sad, cincarske porodice su bile među njenim najvećim finansijerima i dobrotvorima. Ulagali su u zadužbinske fondove za izdavanje knjiga, stipendiranje studenata i sakupljanje rukopisne građe; 2. Srpsko narodno pozorište (SNP): Osnovano 1861. godine kao prvo profesionalno pozorište na slovenskom jugu, uživalo je stalnu materijalnu podršku cincarskih mecena koji su zakupljivali lože i finansirali scenografije; 3. Novosadska Srpska pravoslavna velika gimnazija: Podizanje zgrade Gimnazije i rad njenih profesora finansiran je zadužbinama bogatih građana, među kojima su prednjačili potomci starih moskopoljskih rodova; 4. Zmaj i Sterija u Novom Sadu: Grad je privlačio najznačajnije književnike; Sterija je u Novom Sadu izdavao svoje drame, a Jovan Jovanović Zmaj je u svojim pesmama često beležio anegdote iz novosadske čaršije.
5. Sakralna baština: Saborna i Nikolajevska crkva
Cincari su bili ključni donatori novobeogradskih i novosadskih pravoslavnih hramova:
- Saborna crkva Svetog Đorđa: U obnovi ove barokne crkve nakon njenog tragičnog razaranja u bombardovanju sa Tvrđave 1849. godine, cincarske porodice su uložile stotine hiljada forinti. Novi ikonostas, koji je oslikao slavni Paja Jovanović, finansiran je dobrovoljnim prilozima novosadskih trgovačkih porodica;
- Nikolajevska crkva: Najstariji sačuvani pravoslavni hram u Novom Sadu (podignut pre 1730), u kome su sahranjeni mnogi ugledni cincarski i grčki građani. U njenoj porti i unutrašnjosti i danas se nalaze njihove mermerne nadgrobne ploče sa epitafima;
- Almaška crkva: Najveći pravoslavni hram u gradu, podignut u Almaškom kraju, takođe čuva uspomenu na svoje ktitore i priložnike.
6. Nasleđe i trajanje
Do početka 20. veka nekadašnja cincarska zajednica Novog Sada u potpunosti se utopila u srpsko građansko društvo, darujući mu svoje najistaknutije lekare, profesore, advokate i umetnike. Njihovo nasleđe utkano je u same temelje novosadskog građanskog gospodstva, u arhitekturu Dunavske ulice i u neprolazni sjaj institucija Matice srpske, svedočeći o tome kako se aromunska radinost pretvorila u večnu kulturu.
Danas zdanja Matice srpske, Galerije Matice srpske i Muzeja Vojvodine čuvaju desetine portreta novosadskih cincarskih patricija koje su naslikali Uroš Predić, Konstantin Danil, Novak Radonić i Stevan Todorović.
Izvori i bibliografija
- Popović, Dušan J.: O Cincarima: Prilozi pitanju postanka našeg građanskog društva, Beograd, 1937.
- Stajić, Vasa: Novi Sad: Građa za istoriju Novog Sada, Matica srpska, Novi Sad, 1947–1951.
- Vrgović, Ljubomir: Novosadsko građanstvo i esnafi u XVIII i XIX veku, Novi Sad, 1968.
- Kahl, Thede: Aromanians in the Pannonian Basin, Vienna, 2002.
- Arhiv grada Novog Sada: Protokoli Magistrata slobodnog kraljevskog grada Novog Sada (1748–1870).